Danas razgovaramo sa Bloomovom nastavnicom biologije, Eminom Sarač-Mehić. Gospođa Sarač-Mehić svoju strast i poštovanje prema predmetu često spaja sa ljubavlju prema kreativnom radu. U ovom intervjuu gospođa Sarač-Mehić govori konkretno o interdisciplinarnom učenju i onome što je naučila primjenom individualnog pristupa učenju.
Reci nam nešto o sebi.
Ja sam Emina, nastavnica biologije i još drugih predmeta poput: nutritivna ishrana i kombinovane nauke u srednjoj školi te prirodu u 5-om razredu. Magistrirala sam biologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu - smjer ekologija, a završila sam diplomski studij na nastavničkom smjeru. Volim neki kreativni rad...
Često uključuješ kreativne aktivnosti kada predaješ svoje predmete i to je zaista dobro funkcioniralo kod tvojih učenika. Odakle dolazi tvoja ljubav prema kreativnom radu?
Kad sam bila na prvoj godini studija, boravila sam u internatu gdje sam zajedno sa drugim djevojkama pravile razne kutije i nakit do kasno navečer, slušale muziku i zezale se. Nakon druge godine, više nisam bila s njima, ali onda sam sama nastavila pomalo da pravim neke stvari. Onda je to je prošlo na neki profesionalniji oblik - pravila sam ljudima stvari po narudžbi i tako to. Ali opet je ostalo poprilično u domenu hobija, ne nešto što se razvilo u neki poseban biznis, jer su me biologija, naučno-istraživački rad i rad sa djecom u školi "vukli" na drugu stranu.
U suštini, od petog razreda osnovne škole imam želju da budem nastavnik biologije. Jer sam tada dobila biologiju kao predmet i tako mi je bilo interesantno da sam često ostajala sa nastavnicom. Nastavnica mi je dopustila da ostanem poslije časova da eksperimentišem koristeći mali mikroskop koji smo imali, da ja nešto pripremam, posmatram i gledam. Tako da sam još od petog osnovne znala da ću postati biolog.
U međuvremenu sam se disperzovala, kako da kažem. Naprimjer, u jednom sam momentu htjela biti farmaceut - ali uvijek je to bilo nekako oko biologije i prirodnih nauka. Na studiju se razvila ljubav prema ekologiji. Nije bila toliko izražena u osnovnoj i srednjoj školi, vjerovatno zato što nastavnici nisu potencirali taj segment biologije. A tada mi je više prijala genetika naprimjer.
Zašto si onda odlučila da budeš nastavnik?
Zato što sam posmatrala svoje nastavnike u tom svemu - inspirisali su me ljudi koji su to sve tako nekako činili interesantnim. Htjela sam da i ja na taj način prenesem nekim mladim, novim generacijama da budu inspirisane biologijom i prirodom.
Šta bi voljela prenijeti svojim učenicima?
Voljela bih prenijeti prvo taj osjećaj da smo mi dio prirode, bez obzira što mi gradimo gradove i gradimo kuće malo drugačije od ostalih živih bića. Htjela bih da im nekako približim tu povezanost sa prirodom, koliko ovisimo jedni od drugih i da sve dobro funkcioniše u prirodi. Bloom je super zato što je svakako škola povezana sa prirodom.
Želim im isto razviti taj osjećaj za istraživačkim radom, što je stvarno interesantno. Već sam imala priliku da ih vodim na sajam nauke i veoma sam iznenađena koliko su oni zainteresovani. Fascinira me koliko su učenici zainteresovani za bilo kakve projekte tog tipa. Naprimjer, zadnji čas koji sam sa njima održala u prirodi, pitala sam ih da mi daju neki "feedback": kako im je bilo, kako im je protekla godina ovdje i šta bi voljeli da ja popravim u vezi svog predmeta kako bi im bilo interesantije i zanimljivije. Učenici koji su stvarno svojevoljno učvestvovali u tim projektima i koji su inicirali ideje za projekte, su samo tražili još više projekata i dodatnih aktivnosti mimo toga.
Šta su tebe naučili tvoji učenici?
Naučili su me da svako dijete ima potencijal da nauči i da svako dijete različito shvata koncepte konkretno za moj predmet. Ja sam bila dijete koje je išlo u tradicionalnu školu gdje je 30 učenika u razredu i ja sam bila jedan od učenica koja je bila interaktivna sa nastavnicima. Trudila sam se da u svemu aktivno učvestujem. Međutim, bilo je puno učenika koji su bili malo stidljivi, koji su se povlačili. Ali to ne znači da oni nisu bili sposobni da isto iznesu predmet kao što sam to činila ja.
Super mi što ovdje svaki učenik ima priliku da sa njim sjednem pojedinačno: da vidim na koji način funkcioniše, na koji način uči i na koji način da mu pristupim. U Bloom-u sam malo više od godinu dana, i u suštini sam učila kako da njih učim tokom ove godine.
Naprimjer, dobijala sam različite povratne informacije sad, jer sam stvarno tražila od njih da mi kažu šta bi voljeli iduće godine da popravim u svom način prenošenja znanja. Neki su mi govorili da im je bilo prelagano, da im nije bilo dovoljno izazovno. Ja sam tu onda shvatila da možda više trebam inicirati i podsticati svako dijete. Ja sam se stvarno trudila da učenike koje nisu toliko uključeni - a uvijek imamo različite tipove - da ih priključim nekim grupnim projektima ili individualnim projektima, međutim, nisam baš uspijela sa svakim učenikom naći odgovarajući način.
Drago mi je da sam dobila na ovaj način tu povratnu informaciju da im je bilo previše lagano: sve je išlo previše glatko i trebalo je malo više izazova. Sa druge strane, bilo je učenika kojima je bilo teže i kojima je trebalo možda više pojednostaviti neko gradivo. Također sam sretna što sam stvarno uspjela nekim učenicima da razložim i pojednostavim gradivo.
Nekome treba nešto nacrtati, nekome treba nešto napraviti, nekome treba pokazati. Naprimjer, učenici 5. razreda su učili dijelove cvijeta i funkciju cvijeta generalno, i sa njima sam istu lekciju radila na više različita načina - od grupnog rada do individualnog rada. Počeli smo s bojenjem raznih dijelova cvijeta, pa smo pravili materijal zajedno, plastificirali sve te djelove kako bi ih onda oni sklapali. Onda su oni dobijali radni list, pa sam individualno sa svakim učenikom koristila materijal koji smo zajedno napravili. Zatim smo izlazili vani i razdvajali cvjetove i govorili koji je koji dio. Različiti načini su drugačije uticali na svako dijete da povežu te stvari.
Imaš li neku omiljenu uspomenu iz protekle školske godine? Ima puno toga. Godina je stvarno bila intenzivna. Definitivno mogu istaći ovaj projekat sa "Rijeke pune priča". Svake godine radim planiranja za narednu školsku godinu u junu i ja sam tada planirala neku predstavu vezano za biologiju i prirodu sa petim i šestim razredima. Imala sam ideju šta želim da radim, ali morala sam da nađem vremena da sjednem i smislim kako da to učinim zanimljivim. U međuvremenu jedna poznanica je izdala knjigu "Rijeke pune priča". Onda mi je jednostavno nadošla ideja da bih mogla koristiti tu knjigu kao inspiraciju i da bih mogla da pozovem autorice da dođu na predstavu.
Nisam očekivala takvo oduševljenje kod djece da uopšte rade na tome: od toga da razmišljaju kako će da se obuku u rijeke i sl. Pri tome da nauče puno o riječinim eko-sistemima, njihovoj važnosti, životinjama koje ih nastanjuju i koje se nalaze oko rijeka. Znači, kroz zabavan projekat su usput puno i naučili a ja sam bila oduševljena brzinom kojom su naučili te stvari.
Ja sam im pripremila tekst pa sam rekla da ga možemo prilagođavati, skratiti ako nešto ne mogu zapamtiti. Međutim tako je glatko išlo. Bila je jedna djevojčica - nije joj baš išlo, pa je htjela da odustane. Zašto? Zato što su joj neke dvije prijateljice rekle da ona to neće nikad naučiti. Tada sam joj rekla: "Da sam mislila da ne možeš, ja ti ne bih dala tu ulogu. Rekla bih ti da možda probamo naredne godine. Ja čvrsto vjerujem da ti to možeš naučiti. A i ne moraš sve naučiti - prilagodićemo. Ja ću vježbati s tobom."
Kad mi je rekla šta su joj rekle te djevojčice, pitala sam je da li iko rekao da ona to može naučiti, jer sam ja čula prijateljicu koja je bodri. Rekla mi je da jeste. Onda sam joj rekla: "Molim te odluči da vjeruješ u životu svim pozitivnim stvarima i motivacijama, i vjeruj u sebi. Evo ti sad razmisli: jesi li ti smatrala da možeš? Ja smatram da možeš, i još tvoja prijateljica misli to isto". Tako da se ona odjednom ozarila, i u roku dva-tri dana je naučila tekst onako kako je napisano. Ja sam na kraju toga pomislila da, i da je sve ostalo propalo, a da se ona izdigla na onaj način, to bi mi bilo dovoljno.
Zbog toga smo ovdje u suštini. Pola stvari koje smo naučili u školi zaboravimo. Ono što ostaje u sjećanju su iskustva koja dobijamo. To je za cijeli život.
Comments