Danas razgovaramo sa Ismirom Delijom, jednim od Bloomovih nastavnika likovne kulture. U ovom intervjuu gospodin Delija govori o značaju kulture za društvo i prenosi jedan od svojih omiljenih trenutaka iz protekle akademske godine.
Reci nam nešto o sebi.
Ja sam Ismir Delija. Nastavnik sam likovnog vaspitanja i ovdje sam nastavnik učenicima od 1. razreda osnovne do 4. razreda srednje škole. Osim toga sam i fotograf, grafički dizajner, slikar, i svašta nešto...
Kako bi definisao svoju svrhu ovdje u Bloomu? Svoju svrhu bih definisao na način da učenicima a i drugim uposlenicima želim prenijeti ljubav prema umjetnosti. Ne samo za zanatsko znanje, crtanje i slikanje - ja imam malo viši cilj - da im oslobodim tu ljubav prema estetici i umjetnosti. Mislim da je to viši cilj od ovog sporednog - kako naučiti crtati oko, nogu ili ruku. Jer nismo svi na isti način osposobljeni i talentovani za određene umjetničke stilove i tehnike. Ne možemo svi biti Leonardo da Vinci, nit možemo svi biti Picasso. Ali možemo svi imati neko zanimanje za umjetnost. To je meni bitnije. Bitnije mi je da im prenesem zanimanje i interesovanje za umjetnost.
Po čemu se Bloom razlikuje od bilo koje sredine ili drugih škola u kojim si radio?
Radio sam u drugim školama: državnim školama i različitim drugim tipovima škola. Bloom je različit po tome što nastavnici i učenici zaista imaju slobodu, i vremensku, i prostornu, i bilo kakvu drugu, da unesu svoje ideje i da se razvijaju na neki svoj individualan način. Dok to u državnim školama nažalost nije slučaj jer su ograničeni vremenom i prostorom.
Radio sam i bio sam i u toj ulozi nastavnika koji je radio na način: 45 minuta čas; zvono; kraj za tu sedmicu; idemo sljedeća sedmica. To je vrlo, vrlo ograničen pristup. Opet kažem nažalost, jer nisu nastavnici tome krivi. Kriv je okvir u koji nas je postavio sistem obrazovanja. Ovdje to nije slučaj, i ovdje se ja mogu prilagoditi svakom od učenika. To je ono što je veoma vrijedno u ovoj školi.
Čemu se nadaš da ćeš naučiti svoje učenike?
Zaista bih volio da nauče cijeniti kulturu. Ne samo umjetnost, nego kulturu općenito. Da više cijene i muziku, i film, i pozorište, i bilo što što ima veze sa kulturom, jer je kultura odraz društva i mislim da je zapostavljena. Po meni je najvažnija uloga koju imam da im vratim vjeru u kulturu, jer bez kulture, mislim da smo samo bića koja rade i izvršavaju određene stvari te nemaju nikakav drugi vid ispoljavanja ni emocija ni reagovanja. Voljeo bih da im je vratim u fokus.
Šta su tebe naučili tvoji učenici?
Mene su oni naučili strpljenju. Što je vrlo, vrlo bitna stvar. Svi mi naravno imamo neke određene granice i momente kad nemamo strpljenja: kad nam je dan predug; kad se dešavaju razorazni izazovi kao u bilo kojem poslu... Ali oni su me naučili strpljenju tako što sam počeo da prepoznajem koje su njihove granice. Počeo sam razumijevati i prihvatati kad im je stvarno dosta - ponekad je možda 20 minuta za nekog učenika najviše što može ponuditi taj dan kad se nešto radi. To prije nisam prihvatao. Nego sam se vodio svojim nekim vremenskim okvirima. Mislio sam da je sat vremena sasvim malo da se nešto uradi. Sad sve posmatram više kroz njihove potrebe i kreativne izraze. Više sam naklonjen tome da budem strpljiv.
Imaš li omiljeni trenutak iz protekle školske godine?
Bilo je ih više. Ne bih se vezao na neki konkretan slučaj. Ali često se dešava da u okviru mog predmeta vidim kako se učenik ili učenica totalno otvore u smislu kreativnosti.
Imali smo sad skoro modnu reviju i učenica iz P3 (7-9 razred) je samostalno počela da traži neki materijale. Bez ikakve moje upute; ništa nismo u tom smjeru razgovarali. Samostalno je našla materijale, razradila ideju, uzela sve prikupljene alate koji su joj trebali, i napravila fantastičnu kreaciju koju je ona onda iznijela na našoj modnoj reviji. I to mi je bilo super i fantastično.
To je primjer gdje učenici postanu samostalni u kreiranju. Kad njih vidim kako su u svom svijetu, gdje oni stvaraju bez ikakve moje pomoći i sugestije, tada sam najsretniji jer: to je to, to je uspjeh. Ti su momenti najljepši.
Comments