Samostalnost kao sposobnost se često ističe i analizira, kako u stručnoj literaturi tako i u svakodnevnoj komunikaciji. Jedna je od ključnih sposobnosti koja se vrednuje, očekuje i traži od uposlenika u njihovom profesionalnom razvoju. Preuzimanje inicijative, odgovornost u radu, sposobnost suočavanja sa preprekama te pronalaženje rješenja - samo su neke od poželjnih vještina koje vremenom i primjenom u praksi, prerastaju u sposobnosti. Složićemo se da sve ovo jako lijepo i logično zvuči... Ali, te vještine i sposobnosti bi trebale da se razvijaju u ranom djetinjstvu, ne u odrasloj dobi. Pa šta je to što se dogodi „u međuvremenu“, gdje nastaje taj procjep u očekivanjima koja imamo od odrasle osobe i minimiziranja prilika za razvoj samostalnosti u djetinjstvu?
Odgovor je slojevit i kompleksan. Od načina i konteksta u kojem smo mi kao modeli (bilo da se nalazimo u ulozi roditelja, člana porodice ili prosvjetnog radnika) odgajani i školovani, preko ustaljenog ali i zastarjelog stanovišta da se „učenje dešava isključivo u učionicama i u prisustvu nastavnika kao jedinog nosioca znanja“, pa do pritisaka i očekivanja sistema koji je zasnovan na statistici i prosjeku (brojčanim vrijednostima), u potpunosti se zanemaruju svi ostali aspekti cjelovitog razvoja pojedinca.
Ipak, najlakše je tražiti krivca i usmjeriti se na ono što ne funkcioniše. Stoga ćemo se ovdje fokusirati na razumijevanje i važnost samostalnosti kod djece te njenu neizostavnu ulogu u periodu puberteta, kada je dječije samopouzdanje izloženo najvećim izazovima i preispitivanjima. To je period u kojem se djeca nerijetko suočavaju sa društveno-emocionalnim poteškoćama i izazovima, koje, ukoliko ne riješimo adekvatno i na vrijeme, mogu ostaviti ozbiljne posljedice na djetetovo mentalno zdravlje.
Maria Montessori ističe da je “suština samostalnosti biti u stanju uraditi nešto za sebe. Odrasli rade kako bi izvršili zadatak, a dijete radi kako bi raslo i razvijalo se, stvarajući tako osobu koja će postati i biti u budućnosti. Takvo iskustvo nije samo igra..... to je posao koji mora raditi kako bi odraslo.” U praksi, to znači da su dječije mogućnosti i kapaciteti još od rane dobi (2. godine života) mnogo veće nego što mi to mislimo. Briga o sebi, oblačenje, slaganje igračaka, pomoć u kućnim poslovima, kuhanju, bašti... Svaka od ovih aktivnosti u sebi sadrži nivoe do kojih dijete može samostalno ići, one gdje treba našu pomoć kao i one za koje mora još porasti ili pak usvojiti neke dodatne vještine.
Uplitanje u ove aktivnosti, zaustavljanje njihovog prirodnog procesa usvajanja i oduzimanje djetetove autonomije je indirektan (često i nesvjestan) signal djetetu da ono nije dovoljno dobro/vješto/uspješno u izvođenju te aktivnosti i da su drugi bolji u tome. Tada aktivnost više ne predstavlja izazov, igru ili zabavu nego nešto što će dijete rado prepustiti drugima, povući se ili će se isključivo fokusirati na greške. Greške se tada ne percipiraju kao prilika za učenje i bolje razumijevanje onoga što je pogrešno, nego kao znak upozorenja „nije tačno/dobro jer nisam dovoljno dobar/pametan/vješt“.
Dolazak u školu često samo nastavlja produbljivanje ovog problema. Čvrsto i nefleksibilno strukturisani rasporedi onemogućavaju djetetovu slobodu istraživanja i analitičnost u istraživanju materije. Sve je vremenski ograničeno, pa tako i vrijeme učenja i savladavanja sadržaja. Imajući u vidu da su djeca međusobno veoma različita, individualna po stilu učenja, tempu napredovanja, organizaciji vremena ali i osobinama ličnosti, razvija se „plodno tlo“ za djetetovo povlačenje u sebe, gubitak interesovanja za rad, istraživanje i ono najvažnije u toj dobi – strah od osude, komentara i ismijavanja od strane vršnjaka.
To su trenuci u kojima edukatori trebaju podržavati proces učenja, kroz koji se dijete suočava i sa izazovima i sa neuspjehom i preprekama. Jer biti u Montessori okruženju ne znači da djeca izrastaju u pretjerano samouvjerenu djecu, koja ulaze u rizik bez procjene posljedica ili kroz život idu s lakoćom. Naprotiv, djecu pripremamo za realan život koji je ispunjen različitim situacijama i izazovima u kojima neće uvijek izaći kao pobjednici. Ali njihova osviještenost o prednostima i slabostima koje u sebi nose će im pomoći da adekvatnije procjenjuju svoje mogućnosti, traže pomoć kada im je potrebna, ali i da se „duševno hrane“ svojim uspjehom i iskustvom koje su stekli na tom putu, a ne kroz upoređivanje sa drugima, nipodaštavanje, kriticizam ili ismijavanje.
Sve ovo, teorijski napisano, dobija svoj pravi i jedini smisao u praksi. A svjedočila sam mnogim takvim situacijama (od učenja vezanja pertli, preko straha od reakcije vršnjaka, napada panike pa sve do izbjegavanja predmeta i radova zbog vlastitih strahova ili tuđih komentara). Taj put sa djecom prolazimo zajedno, fokusirajući se na stvaranje pozitivne slike o sebi uz paralelno uvođenje aktivnosti koja izazivaju strah, brigu ili nesigurnost. Naravno da ovo nije idealan scenario u kojem se sve mijenjalo za jedan dan. Bilo je potrebno mnogo vremena da se fokus sa krajnjeg rezultata prebaci na proces dolaska do finalnog cilja i usvajanja koraka koji će im pomoći da dođu do rješenja. Finalni rezultat ovog procesa je rečenica „Uspio sam/Uspjela sam! Ja to mogu!“ Mislim da ne postoji jasnija potvrda od ove, jer ona govori o vještini koje je dijete razvilo na putu koji nije uvijek jednostavan, ali se isplatio.
Samostalnost i samopouzdanje idu ruku pod ruku, a mi kao odrasli njihov razvoj možemo podržati stavaranjem okruženja u kojem dijete bez straha, slobodno i radoznalo uči, istražuje, savladava prepreke i ono najvažnije – vjeruje u sebe!
„Moramo pomoći djetetu da radi za sebe, da želi za sebe, da misli svojom glavom; ovo je umjetnost onih koji teže da služe duhu.“ Dr. Maria Montessori
Comments